Piše: Hannah Gais
Od povećanog broja zahtjeva za šifriranje i privatno pretraživanje, do korištenja pseudonima na internetu, razdoblje poslije Edwarda Snowdena ponovno je potaklo debate o privatnosti na internetu.
Anketa centra Pew Research, objavljena 12. novembra, otkrila je da nevjerovatnih 91 posto odraslih ispitanika vjeruje da su korisnici izgubili kontrolu nad time kako kompanije prikupljaju i koriste njihove privatne podatke. Najmanje 70 posto korisnika društvenih mreža izrazilo je zabrinutost zbog činjenice da Vlada, bez njihovog dopuštenja, može pristupiti njihovim informacijama na društvenim mrežama.
Tržište je iskoristilo ovu situaciju. Aplikacije koje omogućavaju (ili barem tako tvrde) anonimnu komunikaciju ili komunikaciju pod pseudonimom, poput Whispera, Snapchata i Yik Yaka, prepravile su tržište. Čak se opametio i Facebook - čiji je suosnivač Mark Zuckerberg jednom prilikom kritikovao korištenje pseudonima na društvenim mrežama, tvrdeći da su različiti online i offline identiteti „primjer nedostatka integriteta“.
Facebook je nedavno lansirao anonimnu mobilnu aplikaciju koja korisnicima omogućava da pozovu osobu na razgovor na osnovu zajedničkih interesa. Facebook sada nudi direktnu podršku za korisnike online anonimne mreže Tor, koji žele pristupiti toj društvenoj mreži, a da ne dijele identifikacijske podatke, kao što su IP adresa i lokacija.
Moderna definicija privatnosti trebala bi napraviti dovoljno mjesta za anonimno izražavanje.
Međutim, ove promjene izazvale su negativne reakcije, posebno organa za provedbu zakona. FBI, čiji je direktor James Comey više puta uništio napore Applea i Googlea da šifriraju svoje servere, nedavno je napao nekoliko web-stranica baziranih na Tor softveru. Operacija, nepogrešivog kodnog imena Operacija Onymous (to jeste, više nije anonimna), tvrdi da je uništila više od 400 domena na crnom tržištu. To je velika pobjeda za FBI protiv Torove naizgled otporne odbrane.
Potrebno nam je potpuno razumijevanje privatnosti koja štiti online anonimnost i ne ovisi o slobodnom tržištu ili hirovima FBI-ja. S obzirom na to da korisnici sve više vremena provode na internetu, moramo usvojiti razumijevanje privatnosti koje priznaje povećanu simbiozu online i offline identiteta, kao i važnost anonimnosti u izgradnji identiteta. Drugim riječima, moderna definicija privatnosti trebala bi napraviti dovoljno mjesta za anonimno izražavanje, a ne izgurati ga.
Nekontrolisani cyberspace
Razotkrivanje dualizma između online i offline identiteta trebalo bi početi razumijevanjem našeg odnosa sa digitalnim svijetom.
William Gibson, pisac naučne fantastike, prvi je upotrijebio pojam „cyberspace“ u svojoj zbirci kratkih priča iz 1982. godine po nazivom „Burning Chrome“. Iako se upotreba tog pojma brzo proširila, Gibson će kasnije opisati ovaj pojam, kao „izazovnu i u suštini besmislenu riječ“ koja se može primijeniti na bilo koju kibernetičku teoriju. Ali riječ se zadržala zajedno sa svojim pogrešnim konotacijama. Opisan prostornim metaforama, online svijet se predstavlja kao svijet za sebe, odvojen i zaseban od stvarnog, ili offline svijeta.
Kritičari kažu da naša online aktivnost predstavlja taj dualizam, posebno kada želimo biti anonimni. Naprimjer, nedostatak online suzdržanosti odnosi se na očiti raskorak između nekontrolisane online aktivnosti pojedinaca i njihovog ponašanja u stvarnom svjetu. Prema riječima Johna Sulera, koji je uveo izraz 2004. godine, jednom kada se sakriju iz vela anonimnosti, korisnici se odreknu tradicionalnih ograničenja i mogu slobodnije djelovati. Aktivnost koja je rezultat ove slobode može biti dobroćudna (naprimjer, može pomoći pri rješavanju mentalnih problema, istraživanju seksualnosti ili pomoći osobi da se nosi sa tugom), ali isto tako može biti agresivna i puna mržnje.
Mreža funkcioniše drugačije: ono što se desi u anonimnom cyberspaceu ostaje u njemu. GamerGate, online pokret koji se navodno bavi etikom novinarstva videoigrica, koji se kritikuje zbog rasprostranjene mizoginije, najnoviji je primjer ovoga.
Postoji kampanja koja traje i kojom se pokušava ukinuti anonimnost naše interakcije na internetu. Kao što je Zuckerberg istakao 2010. godine i Google+ neuspješno pokušao nametnuti od 2011. godine, jedan način da se spriječi zloupotreba je da se od korisnika traži da koriste svoja prava imena na internetu. Zagovornici jedinstvenog online identiteta kažu da to povećava odgovornost i vjerodostojnost.
Pretpostavka da uklanjanjem anonimnih online identiteta lako možemo popraviti nedolično ponašanje korisnika u cyberspaceu je veoma problematična. Kao prvo, skeptici na deanonimizaciju gledaju u kontekstu interesa vlade i industrije. Kao što je Catherine Crump napisala u magazinu Stanford Law Review, jedan online identitet pojednostavljuje proces čuvanja podataka, olakšavajući „povezivanje djela i aktera dok promoviše vrijednost odgovornosti, a smanjuje vrijednost privatnosti i anonimnosti“.
„Alati koji omogućavaju anonimnost su već odavno dostupni svima, uključujući i kriminalcima. Razlika je što obični ljudi sada odmah koriste šifriranje ili anonimizaciju. Ovo, po definiciji, ometa masovno praćenje“, rekao je u e-mailu Ryan Calo, asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Washingtonu i direktor laboratorije Tech Policy.
Kao drugo, čuvanje online podataka je daleko raširenije i trajnije – i često je izvan naše kontrole. (Uostalom, naš Facebook profil nije pohranjen na serveru u našim kućama). Naprimjer, ako korisnik objavi ljutiti tweet i onda ga ukloni nakon nekoliko sati, objava ostaje na Twitterovom serveru te se, također, može pohraniti negdje drugo.
Pretraživanja na stranicama poput Amazona i Facebooka može biti povezano sa online profilom. Za razliku od toga, ljudsko pamćenje je kratkotrajno. Ako propustimo rođendan roditelja, momka ili djevojke, šanse su da će on ili ona prije zaboraviti, nego oprostiti.
Kao treće, pretpostavkom da je nedolično online ponašanje rezultat fragmentacije identiteta zanemaruje se činjenica da su naši online i offline identiteti već povezani. Kako Crump primjećuje, u dobru i u zlu, „cyberspace je dio našeg životnog prostora i njega moramo razumjeti preko njegovih veza sa životnim prostorom“.
Anonimnost je sredstvo koje korisnicima pruža ne samo kontrolu nad time koji podaci su dostupni javnosti nego nam i pomaže da kontrolišemo sami sebe na internetu.
„Društveni mediji su dio nas; Facebookov izvorni kod postaje naš kod“, napisao je 2012. godine Nathan Jurgenson za magazin The New Inquiry. Mi sada imamo „Twitter usne i Instagram oči“. Ako bi naš život u potpunosti bio digitalan, selfiji bi postali slike ekrena, a duhovite Facebook objave isključivo bi bile o našim online razgovorima. Ovakva interakcija sa stvarnim životom je jedino što sprečava društvene medije da u potpunosti ne postanu dosadni.
Anonimnost čuva identitet
Zagovornici anonimnosti kažu da su anonimne online interakcije ključ za očuvanje i izgradnju online identiteta. „Mogućnost da budete anonimni sve je važnija jer ona daje ljudima kontrolu“, rekao je 2012. godine Andrew Lewman, izvršni direktor Tor projekta, za Guardian. „To im daje prostora da otkriju svoj identitet i istraže šta žele raditi ili da istražuju teme i koje, možda, ne žele da se zauvijek vežu za njihova prava imena“.
Drugi kažu da se osjećaju sigurno kada anonimno dijele nove ideje i mišljenja jer će njihova online razmišljanja suditi samo ljudi koje oni ne znaju u stvarnom životu.
„Postavljam tweetove o svom ličnom iskustvu gubitka, a anonimnost mi je to olakšala“, napisala je u mailu Shatki, korisnica Twittera koja koristi pseudonim.
„Korištenje pseudonima mi pomaže da isprobam nove načine razmišljanja... Razvila sam se kao osoba dok sam učila kako da se nosim sa gubitkom muža“.
Anonimnost, također, omogućava korisnicima interneta da se uključe u interakcije koje su kopija onih u stvarnom svijetu. „Online interakcija korištenjem pseudonima zapravo liči na naša uobičajena iskustva u četiri oka“, napisala je u magazinu Wired Judith S. Donath, saradnica u Berkman centru za internet i društvo pri Harvard Univerzitetu. „U četiri oka mi razvijamo odnose u različitim kontekstima – i ono o čemu razgovaram, šale koje pričamo, tajne koje otkrivamo – strahovito variraju“.
Anonimnost je, dakle, sredstvo koje korisnicima pruža ne samo kontrolu nad time koji podaci su dostupni javnosti nego nam i pomaže da kontrolišemo sami sebe na internetu.
Koristeći sisteme koji nam omogućavaju da odaberemo šta želimo objaviti, a šta ne, mi definišemo privatnost kao nešto što nas jača. Kao što je Alvaro Bedoya, izvršni direktor Centra za privatnost, tehnologiju i pravo pri Georgetown Univerzitetu, rekao u svom svjedočenju 12. novembra pred Nadzornim odborom za privatnost i građanska parava, „privatnost omoguće čovjeku da kontroliše širenje privatnih informacija i da spriječi korištenje tih informacija bez odobrenja“.
Privatnost nam daje prostor i želju da djelujemo slobodno i bez predrasuda.
U konačnici, ako zaista tražimo digitalni doživljaj koji preslikava, ili barem imitira stvarni život, trebamo nastojati poticati te različite identitete i anonimnu interakciju koja ih izgrađuje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Anonimna komunikacija oslobađa korisnike interneta hirova snaga zakona i ruke tržišta.
